Čarobna Indija – zemlja u kojoj je sve moguće (1. dio)

Svatko od nas ima top listu mjesta na svijetu o kojima mašta i koje želi posjetiti. Za mene je Indija uvijek bila na samom vrhu te liste. Što je tome razlog nisam uvijek znala ni sama sebi objasniti. Jednostavno, intuitivno i cijelim srcem osjećala sam da moram posjetiti tu zemlju, upoznati se više s njenim ljudima, a uz to sam oduvijek pokazivala veliki interes za tamošnju kulturu i vjeru. Na sami pomisao odlaska u Indiju ili kada bi netko pričao svoja iskustva iz te zemlje zavibriralo bi cijelo moje biće. Možda sam u nekom od prošlih života bila jedna od njih :).

Kako Indija nije zemlja u koju želi otići preveliki broj ljudi (svatko ima svoje razloge i predrasude), nekada sam imala osjećaj da će taj moj san biti teško ostvariv jer neću imati raspoloživih suputnika, a za opciju da idem sama popriličan sam trtaroš. Srećom, putnik s kojim dijelim sve ono dobro i loše svakog dana posljednjih pet godina, udijelio mi je krajem prošle godine najbolji mogući poklon – avionsku kartu za Delhi!

Osjećaj kada ti se ostvari jedna od velikih životnih želja je bar pedest puta jači od onoga kada primjerice položiš ispit za koji si uvjeren da ćeš pasti :). Pa skoro sam iskočila iz vlastite kože od sreće! U Indiji smo planirali provesti mjesec dana (cijeli siječanj) a želje su nam bile dotaknuti malo sjevera i dio provesti chillajući na plažama na jugu Indije, točnije u prakrasnoj Kerali.

U tih mjesec dana prošli smo 6000 kilometara sa vlakom i 800 kilometara sa motorom, vozili se tuk-tukom, rikšom, autobusom, metroom i katamaranom.  Mjesec dana avanture koju ću pamtiti cijeli svoj život, mjesec dana Indije koja je nadmašila sva moja očekivanja i u koju sam postala nepovratno zaljubljena <3.

Indija nije za svakoga, ali ako joj date priliku ona će vas prigrliti i dati sve od sebe da je zavolite i da pritom naučite i nešto o sebi.

Indija ti u jednom danu kroz najobičnije životne situacije servira nekoliko lekcija. Ako se nisi spreman suočiti sa sobom i ako nisi spreman na potpuno izlaženje iz zone komfora, učinit će ti se da ovo mjesto nije za tebe. A to je zaključak koji se donosi linijom manjeg otpora. Odlučiš li se pak prepustiti svemu što ti dan donosi, Indija će ti to vratiti višestruko. Uživat ćeš maksimalno i još ćeš se sa svakom lekcijom koja se stavi pred tebe nadograđivati i širiti životno iskustvo.

Indijci često kažu: „In India everything is possible“. I to je baš tako. 🙂

Odlazak u Indiju je Put. S velikim „P“.

U ovom postu ću napisati iskustva prvog dijela puta sa sjevera Indije, pa krenimo lagano redom 🙂

New Delhi i prvi dojmovi

Nakon što smo sletili na aerodrom Indira Gandhi nisam mogla dočekati da prođemo sve kontrole i birokracije pa da napokon ugledam tu Indiju, da vidim sve to o čemu sam toliko godina maštala i o čemu sam čula zaista oprečna iskustva i dojmove.

Bilo je rano jutro (oko 7 sati) i metroom smo došli do railway stationa New Delhi u čijoj se neposrednoj blizini, svega 5 minuta hoda, nalazio kvart po imenu Paharganj u kojem smo imali rezerviran hotel. Paharganj je ujedno njihov glavni bazar. Tu sam već formirala prve dojmove: ushićenje, oči otvorene jače neko kod sove, adrenalin, strah i oduševljenje. To je otprilike bio miks :). Strah je bio jedino i isključivo zbog prometa, jer takvom nečemu do sada nikad nisam imala priliku svjedočiti. Svi trube, svi voze u svim smjerovima, svi „idu jedni na druge“ bez obzira da li su u autu, tuk-tuku, rikši, biciklu ili su pješaci. Za mog suputnika ovo nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom da se u svojim ranijim putovanjima Azijom nagledao toga a i vozio je u takvom kaosu. Tako da ni ja nisam imala previše izbora nego se čim prije priključiti tom kaosu i početi manevrirati. U mjesec dana boravka tamo nisam vidjela ni jednu prometnu nesreću. Na neku foru taj kaos funkcionira poprilično dobro.

Photo: I. Dugandzic – Paharganj, New Delhi

Photo: I. Dugandzic – Paharganj, New Delhi

Photo: I. Dugandzic – Paharganj, New Delhi

Ostale stvari koje su utjecale na prvi dojam su bili šareni, nasmijani i topli ljudi. Većinom bosi, odjeveni u vrlo skromne krpe. Svi nešto nose, prodaju, kuhaju, peku i pokušavaju ti to sa osmjehom prodati kako bi zaradili novac i preživjeli.

Photo: A. Marijan

Photo: A. Marijan – New Delhi

Ulice su bile prekrivene smećem. Ogromnim količinama smeća. Ne mogu reći da me to nešto iznenadilo, jer sam takav Delhi i očekivala. Nakon nekoliko dana smeće sam prestala i zamjećivati. Njega bi iz mog videokruga izbrisali mirisi hrane i začina te mirisnih štapića koji su stalno prisutni u zraku, šareni sariji prekrasnih Indijki, osmijesi ljudi koji su na svakom koraku spremni pomoći i udijeliti neki savjet ili ispričati neku priču, a za uzvrat će te zamoliti da dođeš na njihov štand i pogledaš što nude. Isto tako ne mogu reći da su nas prodavači na ulici, vozači tuk-tukova ili siromašni prosjaci „napastvovali“ kako sam znala čuti ili pročitati od drugih koji su posjetili ovu prekrasnu zemlju. Ljudi jednostavno prodaju određenu uslugu i žele doći do kupaca te usluge. Tamo je borba za svaki rupij, kao što je uostalom i svugdje u svijetu. Ista stvar je i s prosjacima – žicaju par rupija za chapati ili rižu kako ne bi bili gladni. Ali ništa od toga nije bilo previše ili nasilno kako su to neki znali opisivati.

Photo: I. Dugandzic – na tržnici

Photo: A. Marijan – u kupovini prekrivača

Photo: I. Dugandzic – shop u kojem se mogu kupiti isključivo zmajevi za kojima su svi ludi 🙂

Večernja šetnja Paharganj bazarom na vrlo jednostavan način pokazala nam je i predstavila Indiju. Šetaju kravice, prodaje se od lonaca i poklopaca, đumbira i karfiola, dimija i turističkih majica, kozmetike Himalaya (tamo naravno imaju puuuno veći asortiman a cijene su smiješno niske za naše pojmove), mlijeka i mliječnih proizvoda, neki se odluče za tetoviranje na sred ulice a oni manje hrabri tek za oslikvanje kanom.

Od ostalih mjesta u Delhiu smo posjetili Lotus Temple, Red Fort, India Gate i mjesto gdje je smješten predsjednik Indije te parlament.  Imali smo u planu još toga ali nismo znali da ponedjeljkom u Delhiu većina muzeja, hramova i palača ne radi, pa smo tako jedan dan proveli samo u šetnji gradom što je isto tako bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Imajte ovu informaciju na umu kod planiranja boravka u ovom gradu.

Photo: A. Marijan – Lotus Tample, New Delhi

Photo: I. Dugandzic – India Gate, Delhi

Na putovanjima sam najviše zainteresirana za ljude i njihove živote, kulturu i običaje. Volim čuti što je kod njih drugačije od nas i razmijeniti dojmove. Osim toga na listi interesa vrlo visoko mi je lokalna hrana i prirodne ljepote a tek onda arhitektura, građevine i muzeji. Tako da ću se uglavnom maksimalno u ovim putopisima fokusirati na ono što je meni predstavljalo najveće zanimljivosti.

Indija = začini i hrana

Moj suputnik i ja smo vegetarijanci tako da je put u Indiju za nas bio pravi gastro užitak! Uživali smo u svim mogućim masalama i curryima. Nekako smo prešutno odlučili da ćemo u Indiji jesti baš svugdje gdje nam se jede i sve ono što nam se čini fino. Nismo pali pod utjecaj svih onih savjeta da jedemo samo u hotelu i da izbjegavamo cestu i ostala sumnjiva mjesta. Negdje duboko u sebi bila sam i pripremljena na to da će me možda nekad u tih mjesec dana i napasti neka želučana virozica ali to se nije dogodilo. A jeli smo zaista svugdje – na cesti (redovito i svakodnevno), u vlaku, na kolodvoru, nekim mjestima koje su nazivali restoranima ali nisu tako izgledali a imali su uvjerljivo najbolju klopu ikada! Cijena thali deluxa koji je podrazumijevao porciju riže, tri chapatia, tri vrste currya i lassi koštao je 10 kuna za jednu osobu. A porcije su tolike da nekada ne bih ni mogla pojesti do kraja :).

Photo: A. Marijan – Indijska hrana

Photo: A. Marijan – Delux Thali

Osim thalia najčešće smo jeli Paneer Tikka Masalu, Panner Butter Masalu, Sahni Paneer i Masala Dal koje smo kombinirali naravno sa rižom i chapatijem ili nanom. Na cesti smo svaki dan kupovali samose sa slatko-kiselim umakom. Jako, jako fini fast food :). Ova jela sam istaknula kao naše favorite i preporuku za buduće putnike. Ako nekoga zanima više informacija – pišite mi ili guglajte, jer ako krenem s detaljnim opisivanjem, ovom postu neće biti kraja 🙂

Vlakovi

O vlakovima u Indiji mogla bih napisati knjigu :), ali odustajem od odlaska u širinu oko ove priče uz ponudu budućim putnicima u Indiju da mi se slobodno jave s bilo kakvim pitanjima vezanim za vlakove i ukoliko trebaju kupiti karte jer posjedujemo toliko željeni account na IRCTC-u. Samo navalite!

Vlakovi u Indiji su sve. Oni imaju ministarstvo za vlakove, u željeznici je zaposleno milion i tristo tisuća ljudi i vlakovima se dnevno vozi 25 miliona ljudi!! Kada smo se pripremali za put bio nam je nevjerojatan podatak da ljudi kupuju karte za vlak i do 3 mjeseca unaprijed. Mi smo to olako shvatili i sve smo radili u zadnji čas, ali smo unatoč tom pristupu imali poprilično sreće. Za vrijeme našeg boravka u Indiji vozili smo se na nekoliko kraćih relacija od 5-6 sati ali smo također bili i hard core putnici tako da smo se sa sjevera Indije na jug (što je 2000 km) također odlučili voziti vlakom što je u prijevodu značilo 48 sati bivanja u tom prijevoznom sredstvu. Tako jednostavno živiš dva dana. Družiš se s ljudima, jedeš u vlaku, spavaš u vlaku, ideš na wc u vlaku. I isto to smo ponovili u povratku na sjever, ponovno 2 dana života u vlaku :). O tim iskustvima ću pisati u drugom postu.

U intervjuu u kojem me ugostila Slavenka sa bloga Knjiga inspiracija ispričala sam situaciju u kojoj smo se našli na početku našeg puta kada nam je nekoliko vlakova bilo otkazano iz nama nepoznatog razloga. Malo nam je to poremetilo planove i nije nam bilo jasno što se događa. Kako je moguće da nam u samo 2 dana budu otkazana 4 vlaka? Ok, razumijem da smo u Indiji gdje je sve moguće, ali opet je bilo čudno 🙂

Photo: A. Marijan – željeznička stanica u New Delhiu u večeri kad je otkazano puno vlakova

Pripremajući se za put čitala sam mnoge putopise i forume i nigdje nisam našla neke slične situacije. U razgovoru s lokalcima i djelatnicima željeznica dobili smo informaciju da je otkazivanje vlakova na sjeveru Indije tijekom siječnja a djelomično i veljače vrlo uobičajena pojava a razlog tome je nama bio potpuno nevjerojatan – magla! Ok, nije da se vozimo s avionom, kakve veze imaju magla i vlakovi? Naime, događa se pojačani broj nesreća zbog slabe vidljivosti a neki su nam rekli da su i kontrolori na prugama ponekad prelijeni i onda je lakše otkazati vlak. Indija ❤

Dragi putnici koji ćete ići nekad u siječnju u Indiju imajte to na umu. Naoružajte se strpljenjem ili vlak jednostavno zamijenite autobusom što smo i mi bili primorani učiniti u nekim situacijama.

Vlakovi su im u solidnom stanju. Postoje više klasa kojima se možete voziti, a mi smo se za duže relacije vozili AC3 klasom koja je klimatizirana (cijena karte vlaka u kojem smo se vozili 48 sati i s kojim smo prešli 2000 kilometara je bila 260 kuna za jednu osobu)  a za kraće relacije sleeper klasom (primjerice relacija od 6 sati vožnje i 250 kilometara, cijena karte za nas dvoje bila je 46 kuna).

Photo: I. Dugandzic – vlak koji je napokon došao 🙂

Photo: I. Dugandzic – vlak iz Delhia za Agru, sleeper class

Na spomen indijskih vlakova sigurno je nekima od vas prva slika u glavi ona gdje je vlak prenakrcan a Indijci doslovno „vise“ s njega. Vidjeli smo i toga, ali najčešće u najnižoj kategoriji – second class. Vozili smo se i second classom, kraću relaciju od svega 25 kilometara, ali nitko nije „visio“ :). Bila je to jedna potpuno normalna vožnja.

Agra i Taj Mahal

Prije odlaska na put u Indiju o Agri sam čula samo najgore. Ljudi su pisali o onečišćenosti koju nikad nisu u životu vidjeli, do te mjere da im se povraćalo. Ne znam što su neki očekivali (da idu na Beverly Hills?!) ali moj dojam Agre nije bio takav. Agra je Indija kakvu svi vi zamišljate. Ne razlikuje se puno od Delhia. Jedino što je ovdje malo jača borba za svaki dinar, pa su tako da vozači tuk-tukova i prodavači malo agresivniji nego drugdje. Agra ima Taj Mahal i to njeni stanovnici žele iskoristiti maksimalno. A gdje ćeš bolju korist nego od turista. Ali opet, ništa to nije tako da se ne može odbiti i da ne možeš ići svojim zacrtanim putem.

Photo: A. Marijan – Agra, pogled s krova restorana

Photo: A. Marijan – Ugodna ćakulica za vrijeme pranja veša, Agra

A kad se izmigoljiš po ulici kraj svih tih shopova i sve te buke, i kad pobjegneš od ljudi koji te vuku za rukav da dođeš kupiti nešto od njih vrlo brzo ugledaš – Taj Mahal. Jedan jedini. Veličanstveni. Onaj koji ti doslovno oduzme dah.

Photo: A. Marijan – Taj Mahal, Agra

Photo: I. Dugandzic – Taj Mahal, Agra

Kao što sam ranije rekla, nisam neki fan građevina i arhitekture, ali ovo…ovo me ostavilo bez teksta svojom veličinom, gracioznošću i prekrasnošću. Osjećala sam se nevjerojatno počašćeno, sretno, uzbuđeno i zahvalno što sam imala priliku doći tamo i vidjeti jedno od svjetskih čuda.

Taj Mahal je izgrađen prema naredbi Džahan-šala, vladara Mogulskog carstva u čast njegove treće žene koja je preminula a neposredno prije smrti je zamolila muža da joj izgradi mauzolej kakav svijet nije vidio. I on je to učino. Eh, što je ljubav 🙂

U gradnji je sudjelovalo čak 20 000 ljudi. Gradnja podnožja i grobnice  (u kojoj su oboje ukopani) trajala je oko 12 godina a ostatak kompleksa građen je još 10 godina.

Legenda kaže da je Džahan-šal naredio da se arhitektu koji je osmislio Taj Mahal odrežu ruke kako nešto slično nikada ne bi mogao ponoviti.

Ništa što sam do sada vidjela nije me impresioniralo kao Taj Mahal.

Evo još par informacija za buduće putnike: karta za turiste košta 1000 rupija iliti 100 kuna, a za Indijce je 4 kune :). I to je fer. Za tu turističku kartu dobijete mogućnost da puno brže prođete kroz cijeli kompleks (Indijci znaju čekati po pola dana u redu). Petkom je Taj zatvoren, a vikendom je jako puno Indijaca tamo. Mi smo došli u subotu i bilo je poprilično gužvovito kao što možete vidjeti na slikama, ali to me nije ni najmanje smetalo niti mi je umanjilo dojam.

Za kupovinu ulaznice potrebno je pokazati putovnicu i nije dozvoljeno unositi cigarete niti upaljače, samo fotić, mobitel i voda.

Isto pravilo oko zabrane unošenja duhanskih proizvoda i upaljača vrijedi za ulazak u gotovo sve hramove i građevine, a u neke nije dozvoljeno unositi niti fotoaparat, tako da se svakako informirajte prije odlaska.

Rajastan

Nakon svih mogućih komplikacija koje smo imali s maglama i otkazivanjima vlakova napokon smo se dokopali i pokrajine Rajastan u kojoj smo posjetili Jaipur, Ajmer i Puskhar.

Zapravo, da budem preciznija, mi smo po Rajastanu samo malo zagrebali. Toliko je sjajnih mjesta i gradova koji se tamo mogu vidjeti, ali s obzirom da smo u naših mjesec dana željeli dotaknuti i sjever i jug, onda smo bili limitirani i nismo mogli vidjeti puno toga. Ali kada se vratim u Indiju, Rajastan će svakako dobiti vrijeme koje zaslužuje jer svakako želim vidjeti Udaipur, Jodhpur i Jaislamer.

Photo: I. Dugandzic: Ovo je fotka s gospodinom koji njeguje pravi, tradicionalni Rajastan outfit

Jaipur je sa svojih 3.1 miliona stanovnika glavni grad pokrajine Rajastan i nazivaju ga još Pink City of India iz razloga što se za gradnju svih građevina koristio kamen roza boje, tako da u Jaipuru prevladava ružičasta boja što daje posebno nježnu vibru ovom mjestu.

Photo: A. Marijan – Jaipur, Rajastan

Kako su nam otkazani vlakovi poremetili planove i skratili sate bili smo jako limitirani vremenom pa smo u Jaipuru posjetili samo Jantar Mantar i Hawa Mahal.

Jantar Mantar je opservatoriji izgrađen u 18. stoljeću koji se sastoji od 14 velikih geometrijskih građevina za mjerenje vremena, predviđanje pomračina, praćenje položaja zvijezda pri zemljinoj rotaciji oko sunca, uzdizanje i silazak planeta, te određivanje udaljenosti nebeskih tijela i pripadajućih tablica. Zvuči a bome i izgleda preludo! Zaštitio ga je i Unesco.

Photo: A. Marijan – Jantar Mantar, Jaipur

Photo: A. Marijan – Jantar Mantar, Jaipur

Hawa Mahal me potpuno oduševio. Ovu palaču izgrađenu također u 18. stoljeću nazivaju jos Palace of Wind. Sastavljena je od pet visokih piramida i izgrađena od crvene i ružičaste boje kamena, a izvana izgleda kao saće u košnici sa svojih 935 malih prozora ukrašenih rešetkama kroz koje su kraljeve žene daleko od pogleda znatiželjnika mogle promatrati što se događa na ulicama bez bojazni da netko njih vidi.

Photo: I. Dugandzic – Hawa Mahal (pogled izvana), Jaipur

Photo: I. Dugandzic – Hawa Mahal, pogled kroz jedan od prozorčića

Photo: I. Dugandzic – Hawa Mahal (pogled iznutra), Jaipur

Hodajući ovom palačom i virkajući kroz prozorčiće na ulicu zamišljala sam kako je nekada ovdje izgledao život i kako su te žene proživljavale svoje dane, daleko od očiju svih događaja i ljudi. Ovo mjesto kao da me na trenutak ubacilo u vremenoplov i odfuralo u neku priču koja je miljama drugačija od onoga kako mi živimo.

Pushkar

Odmah moram reći da je Pushkar mjesto koje nas je od svega što smo vidjeli možda i najviše oduševilo. Na ulasku u grad dočekao nas je jedan od lokalaca koji nam je zaželio dobrodošlicu u sveti grad Pushkar u kojem je strogo zabranjeno unijeti a isto tako onda i konzumirati meso i alkohol. Bili smo jako iznenađeni jer nismo nikada bili na takvom mjestu. Vegetarijanci u gradu bez mesa? Zvuči savršeno :). Tako je i bilo.

Na svakom koraku se priprema i prodaje hrana a po prvi put u našim vegetarijanskim životima mogli smo bez bojazni i bez sumnjičavih pogleda u restoranu ili na nekom štandu neometano jesti baš sve! Za nas je to bio pravi gastronomski raj! Moj suputnik je pokušao i dogovoriti cooking class ali zbog kratkoće boravka u Pushkaru nismo to uspjeli izrealizirati ovaj put. Ali ne brine me to, jer ćemo se u Pushkar zasigurno vratiti :).

Photo: I. Dugandzic – Pushkar

Činjenica da je ovo grad vegetarijanaca ubila je i svako zrno sumnje u nama (ako je uopće postojalo) da je vegetarijanstvo nezdrav način prehrane i teorije da je čovjek stvoren da bi jeo meso. Kako to da onda jedan cijeli grad već stoljećima funkcionira samo na bezmesnoj i bezribljoj prehrani? Djeca se normalno rađaju, normalno odrastaju i izrastaju u zdrave ljude da bi isto tako doživjeli zdravu starost. Također, životinje tamo se ne hrane s mesom. Sve funkcionira. Sve je onako kako treba biti. U potpunom balansu.

Energija koja vlada u Pushkaru preuzela nas je vrlo brzo. Malo mjesto od 15 000 stanovnika, sve je vrlo ležerno i opušteno. Turista ima više nego u nekim drugim gradovima, ali nije mi to smetalo. Doduše, tamo sam prvi put vidjela turiste koji se trude ponašati kao Indijci pa tako hodaju bosi, imaju crveni tilak na čelu, odjeveni su u vrlo skromnu, često također prljavu odjeću. Kada sam ih vidjela takve pitala sam se kakav život vode ti ljudi kada nisu u Indiji? Da li neki od tih ljudi u zapadnjačkom svijetu rade ozbiljne poslove, nose odijela i kravate te vode ozbiljne razgovore s poslovnim partnerima, a sad poluprljavi u Indiji bosi šeću ulicama Pushkara odjeveni u potpuno dronjke? A onda nakon što završi godišnji, ponovo uskaču u svoja odjela, bude se rano uz budilicu i obavljaju svoje jako važne i ozbiljne poslove?  Zabavljale su me te misli :).

Vrlo brzo sam se stopila s ovim prekrasnim mjestom i poželjela sam ostali ondje duuugo, duuugo. U skladu s tim dojmovima, moj suputnik i ja smo počeli vrlo brzo kalkulirati  koliko bi nam novaca trebalo za život ovdje te smo razmišljali kako  bi se bilo krasno ovdje preseliti u mirovini. Tko zna, nije to tako ni neostvarivo :).

Photo: I. Dugandzic – Pushkar Lake

Puskhar je inače sveti hinduistički grad i jedan od najstarijih gradova u Indiji a nalazi se također u pokrajini Rajastan. Poznat je po jedinom Brahma templu na svijetu izgrađenom u 14. stoljeću i po Puskhar jezeru. Puskhar na sanskrtu znači plavi lotusov cvijet, a legenda kaže da je Brahma ispustio iz ruke upravo lotusov cvijet i da je tako nastalo sveto jezero. Posjetili smo Brahma temple kao i jezero gdje smo prisustovali puji. Puja je čin koji pokazuje poštovanje prema bogu, duhu ili drugog aspekta božanskog kroz zaziva, molitve, pjesme i rituale. Puju nam je vodio svećenik koji je donio puja tanjur koji se sastojao od cvijeća, crvenog i žutog praha,  snopa crvenog končića i kokosa. On je izgovarao određene mantre, mi bi to ponavljali te je napravio blagoslov za nas i naše obitelji a po završetku obreda smo donirali novac a sadržaj puja tanjura bacili u sveto Pushkar jezero uz prethodno zamišljenu želju. Dobili smo narukivicu od snopa crvenog končića kao podsjetnik na ovu puju i zaštitu od svih loših stvari.

Photo: I. Dugandzic – Pushkar

Krave u Indiji

Kao što svi vjerojatno znate krave su u Indiji svete životinje. Boraveći tamo u to smo se zaista mogli i uvjeriti. Od lokalaca smo saznali da je njima krava sveta životinja i da ju smatraju mamom. Zašto? Zato jer ona nesebično tijekom čitavog života daje mlijeko od kojega možemo napraviti  sir, vrhnje, jogurt, kiselo mlijeko i ghee. Krava vrlo nesebično daje jako puno toga, i to tijekom cijelog života, a ne traži baš ništa za uzvrat. Ovaj stav prema kravi je jedan od razloga zašto hinduisti nisu vegani :).

Photo: A. Marijan

Tamošnje krave se svojim ponašanjem i energijom u potpunosti razlikuju od naših. Jako su mirne i nenametljive, a u tih mjesec dana nisam niti jednu čula da muče :). Neometano šetuckaju ulicama, ili se izležavaju i sunčaju.

Photo: I. Dugandzic

U par navrata sam vidjela situacije kada počnu njuškati po štandovima ali ljudi na njih ne reagiraju ružnim riječima, povišenim tonovima ili ne daj bože udaranjem (što nikome ne pada na pamet), već dapače  suprotno – draganjem i nježnim riječima. Ukoliko netko primijeti da se krava čudno ponaša na ulici ili ako postoji sumnja da je krava bolesna svaki građanin je dužan nazvati hitno doktora za krave i krava će u tom slučaju biti smještena na posebno mjesto gdje će imati 24 sata skrb i brigu od najboljih veterinara. Osim toga, uobičajeno je da kada Indijci idu u kupovinu voća, povrća i začina obavezno kupe i hranu za kravu. Cijelu priču oko krava naravno potiče i financira i Vlada.

Photo: I. Dugandzic

U našoj kulturi je uvredljivo kada nekoga nazoveš kravom, a tamo, na drugom kraju svijeta, krava je mama :).

Kada sam se spremala za Indiju bila mi je neobična pomisao da ću svakodnevno susretati krave u svojoj neposrednoj blizini, ali već prvi dan to mi je bila najnormalnija pojava i bome sam se nadragala kravica :). Divne su ❤

Par neobičnih crtica iz Indije

• Ovaj siječanj je bio iznimno hladan na sjeveru Indije, najhladniji u zadnjih pet godina. To je super za razgledavanje i provođenje cijelog dana u pokretu na cesti ali kada je u pitanju tuširanje i pranje kose onda nastupe mali problemi :). Naime, oni nemaju koncept grijanja. Ne možeš doći u hotelsku sobu i upaliti radijator. Uz to, svi hoteli se predstavljaju i hvale kako imaju toplu vodu. Realna situacija je takva da budeš jako sretan ako uloviš mlaku vodu. U svakoj kupaoni postoji kanta i mala posudica s kojom se možeš polijevati, pa to onda ipak bude bolje od šokiranja tijela hladnim tušem na 5 stupnjeva :). Oborila sam i vlastiti rekord u ne pranju kose – šest dana!
• Ako ste pravi kavopija i ne možete dan započeti bez turske kave ili espressa, pripremite se na to da ćete tu naviku prisilno promijeniti u Indiji. Oni jednostavno ne znaju skuhati jaku kavu. To je sve jaaaako rijetko, slabo i razvodnjeno. I budeš još sretan ako ne dobiješ kava masalu. Meni se par puta dogodilo da sam naručila kavu s mlijekom i uredno bi dobila čaj :). Inače, u njihovoj kulturi je ispijanje čaja, a kavu valjda pripremaju samo turistima.
• Kad smo kod čaja – oni za taj napitak imaju istu riječ kao i mi 🙂
• Indijci jako vole turiste i sretni su što smo odabrali doći u njihovu zemlju. Jako su znatiželjni i sve ih zanima o našoj zemlji koju uglavnom smještaju u Rusiju ili bar u njenu blizinu. Što zbog našeg sličnog govora, što zbog činjenice kad izgovorimo „Kroejša“ oni uvijek čuju „Raša“. Najviše od svega oduševljava ih naša bijela put zbog koje su me na svakih par metara zaustavljali i molili za „selfie“. Jako bizarno, ali rado sam se odazvala svakom pozivu i zbog toga i sama imam cijelu galeriju selfija sa tim divnim ljudima <3.

  

  Photo: A. Marijan – neizbježni selfie

 

• Kada smo kod razlike u boji kože, mi smo im ispričali kako kod nas postoje „mašine“ za potamnjivanje kože i da žene često odlaze tamo, ulaze u njih i plate to dosta skupo ne bi li potamnile. Jaaako su se smijali tome ne vjerujući što im to pričamo 🙂
• Kako je i muslimanima i hinduistima vjerom zabranjeno konzumiranje alkohola onda se snalaze na neke druge, legalne načine kako bi malo „zamaglili svoj um“. Tako muškarci konzumiraju betel leaf, odnosno list vinove loze koji žvaču zajedno s duhanom. Da je netko konzumirao betel leaf možete primjetiti po tome što ima crvene naslage po zubima i isto takve boje pljuvačku (imaju konstantu potrebu za izbacivanjem sline). Takav način konzumacije dovodi ih do lagano omamljujućeg stanja i pomiče um iz uobičajenog tempa.
• Uz to što ne konzumiraju alkohol, Indijci uglavnom niti ne puše, a ako se odlučite tamo kupiti kutiju cigareta platit ćete ju gotovo jednako kao u Zagrebu – oko 25 kuna. Ja sam nosila svoj duhan sa sobom, ali moram priznati da mi nije bilo uvijek fora zapaliti cigaretu. Iovako sam privlačila poglede jer sam žena bijelkinja, a za privući još više pogleda bilo bi dovoljno da zapalim cigaretu.
• Na željezničkim kolodvorima postoje odvojene čekaonice za žene, u vlakovima posebni vagoni za žene, za kupovinu ulaznica u hramove također žene imaju svoj red. To ne znači da žene ne mogu čekati vlak ili biti u istom kupeu s muškarcima, ali svakako imaju opciju za to ukoliko žele iz bilo kojeg razloga.

• 

  Photo: I. Dugandzic

• New Delhi ima H&M! Morala sam otići tamo jer me jaaako zanimao asortiman. Tamo kupuju uglavnom jako bogati Indijci koji se fotkaju ispred dućana i u dućanu kao da su došli u Hollywood :). Uglavnom, odjeća je zapadnjačka, identična onoj u našem istoimenom dućanu, ali su cijene čak malo veće nego kod nas.
• Indijci nigdje ne paze na održavanje razmaka: u redu za mijenjanje novaca, u redu za kupovanje karte, za ulazak u metro. Ne samo da ne drže razmak nego se „nabiju“ na tebe koliko god ide. I svi tako jedni na druge :).
• Ovo je vrlo uobičajena situacija: Jedan čovjek stoji na stanici i gleda nešto na svom mobitelu. Drugi (znatiželjni) mu prilazi i unosi se u njegov mobitel kako bi vidio što to ovaj gleda i ukoliko ga viđeni sadržaj zainteresira on će ostati tu i čitati to zajedno sa vlasnikom mobitela a vlasnik mobitela ga pritom neće ni čudno pogledati a kamoli da će reagirati. Kod nas je to idealna situacija za pokrenuti svađu :). Moj suputnik je tako u vlaku igrao igricu na tabletu a jedan Indijac je stajao pored njega dobrih pola sata i promatrao kako on igra, potpuno „unešen“ u tablet.
• U Indiji postoji trinaest službenih jezika, i česta je pojava da se ljudi sa sjevera i juga ništa ne razumiju tako da za komunikaciju koriste hindi ili engleski.
• Gotovo svi govore engleski tako da to olakšava putovanje i zbog te činjenice smo saznali sve ovo o čemu i pišem u ovom postu 🙂
• U Indiji nisu rasprostranjeni dućani ili super marketi kao kod nas. Sve se događa na cesti, na štandićima ili u nečem improviziranom što podsjeća na dućan. U tih mjesec dana samo smo jednom naišli na pravu malu samoposlugu koja je identična onim zapadnjačkim
• Veliki postotak Indijca ima smartphonove, Vlada zagovara digital Indiju tako da je uobičajeno da plaćaju putem mobitel, kupuju karte za vlakove a i u ovom maloprije spomenutom supermakretu u kojem smo bili prije izdavanja računa bilo je potrebno dati broj mobitela. Broj mobitela je tamo za svakog građanina kao neka vrsta identifikacijskog sredstva
• Indijci su poznati po svom kimanju glavom koje nas je prve dane jako zbunjivalo. Za one koji ne znaju, oni kimaju glavom lijevo desno (kao mi kada želimo pokretima glave sugerirati da je odgovor na nešto „ne“) kako bi potvrdili nešto što ih pitate. Dakle njihove kimanje glavom lijevo – desno znači „da“, što je u potpunoj suprotnosti s našim istim pokretima koji znače „da“. Imaju nekoliko vrsta kimanja, ali to je sad već cijela znanost :).

Sada bi bilo vrijeme da privedem ovaj prvi post o Indiji kraju i da najavim da ću u idućem postu pisat o putovanju vlakom na jug Indije te također povratak na sjever, o iskustvima i druženjima s lokalcima, dogovorenim brakovima i onima iz ljubavi, razlikama u kastama, vjerovanjima u karmu, o umijeću cijenkanja, o vlastitim spoznajama o duhovnosti u Indiji, važnosti prijateljskih veza posebno onih među muškima, o neobičnim navikama Indijaca, o prekrasnim plažama, poljima čajeva, vožnji motorom i neuobičajenom konzumiranju pive. 🙂