Srednji put

„Rekao Buda

I razumijem ga u potpunosti

da je srednji put

najbolji

Ali kako da njime zakoračim ja

koji sam

sreću pojačavao drogama

a tugu patetikom“

 – Davor Rostuhar –

Kada sam prvi puta u rukama držala knjigu Davora Rostuhara  „U zemlji zmaja“ otvorila sam ovu pjesmu i nisam mogla doći k sebi koliko me u tom trenutku pogodila u srž! Vrlo sažeto je rekao ono o čemu i sama već dugo promišljam pa je to usput poslužilo kao inspiracija za ovaj post.

Puno sam promišljala o činjenici kako je općenito u životu teško pronaći i uspostaviti balans između više elemenata i struja koje nam prožimaju život. Kako ne otići u krajnost? Kako zadržati sebe a usput unijeti neki novitet?

Moji prvi susreti s meditacijom, jogom i sličnim oblicima duhovnosti pobudili su u meni osjećaj da sam tu doma, da sam se skroz pronašla. Osjećala sam se ugodno, pronalazila sam mir, balans, učila sam o sebi… Našla sam što sam tražila dok neki za cijelog života ne nađu izvor inspiracije ili kanal za ventiliranje. Zvuči lijepo, zar ne?  Je, lijepo je, ali nosi sa sobom puno zamki te uspona i padova.  Tako je bar bilo u mom slučaju jer nisam osoba od krajnosti a to me često usmjeravalo baš njoj. Kako nisam bila u poziciji da napustim život koji sam do sada živjela i preselim se na Tibet te sjedim u lotus položaju više od pola dana plivajući bespućima svoje unutrašnjosti, postavljalo se pitanje kako funkcionirati ovdje? Sada. U Hrvatskoj. U Zagrebu. Na poslu.  U obitelji. Među prijateljima.

Neka nova ja je izronila iz tih dubina. Sa druge strane život oko mene se odvijao kao i prije, događale su se razne situacije, ljudi su bili u interakcijama a ja sam to promatrala iz nekog svog novog kuta i nisam znala što sa tim. I što onda? Malo osuđuješ, malo ignoriraš, malo se želiš izolirati jer si odjednom presenzibilan za sve to. Zbunjen si. Ja sam zaista bila.

Vrlo brzo sam došla do zaključka koji i Rostuhar ovdje navodi – srednji put. To je ključ. I to me oslobodilo. Shvatila sam da je ok uzeti sve najbolje iz toga, za mene novo otkrivenog svijeta, i da je ok ukomponirati sve tehnike koje mi nose dobro u vrijeme u kojem živim i u okolnosti kojima svjedočim i kojih sam dio. Bez da pribjegnem u krajnost.

To i jest poanta svega.  Biti na srednjem putu, biti umjeren i ne bježati u krajnosti koje vode ekstremima. Ako si počeo trčati nakon dugog perioda nebavljenja bilo kakvom sportskom aktivnosti nerealno je očekivati da ćeš nastupiti na Bostonskom maratonu ili Olimpijadi. Uzet ćeš to trčanje za sebe, svoje zdravlje i borbu protiv stresa, ili za to što ti je već potrebno. I to je super.

Srednji put ne znači biti prosječan. On znači ne biti u krajnosti lošega niti u krajnosti ekstremno dobrog, poželjnog i lijepog. Za mene to znači zajašiti dobar val i bezbrižno se ljuljati se na njemu. Na tom valu možemo biti sigurni da nismo u krajnosti u kojoj radimo ekstremno loše sebi ili drugima a sa druge strane i ne stavljamo si ljestvicu previsoko da ju ne bismo mogli dohvatiti i time si uskratiti mogućnost da ostvarimo neki cilj. Iskoraci prema jednom ili drugom polu su konstanta, ali moje želje i nastojanja su držati se ovog dobrog srednjeg vala i lagano balansirati.